Repa je prije otkrića krumpira zauzimala prvo mjesto u prehrani. Sastavni je dio mnogih starih specijaliteta naših krajeva. Može se spremati kao varivo, zapeći je se sa sirom, puniti, a najčešće je se naribanu i kiseljenu priprema s grahom i suhim mesom.
Repa (Beta vulgaris ssp. crassa) jest vrsta korjenaste biljke koja se razvila iz divljega kupusa. Bijele je boje, oštra i gorka okusa, a može biti okrugla i duguljasta. Uzgajali su je još Grci i Rimljani. U srednjem vijeku bila je omiljena hrana, a kasnije joj je popularnost pala.
Korijen repe sadržava 91,5 % vode, 0,3 % bjelančevina, 0,24 % biljnih ulja i 3,8 % šećera. Kemijski sastav pokazuje zanimljiv sadržaj betakarotena (1,98 mg/100 g) i vitamina C (30 mg /100 g), što u oskudnoj prehrani nikako ne treba odbaciti.
Lišće repe odličan je izvor betakarotena (jedna šalica kuhanoga lišća repe sadrži više od 150 % dnevnih potreba toga biljnog oblika vitamina A).
Korijen repe ne sadržava betakaroten, a ima tek pola količine vitamina C u odnosu na lišće. Ono što joj nedostaje u vitaminima nadoknađuje u vlaknima (pola šalice kuhanoga korijena repe ima gotovo 5 g vlakana).
Betakaroten može pomoći u prevenciji mnogih vrsta raka i bolesti srčanih arterija. Vitamin C kao antioksidans ima slično djelovanje, a pomaže tijelu i u prevladavanju infekcija. Vlakna iz korijena pomažu održavanju uredne probave te samim tim sprječavanju raka debelog crijeva i rektuma.
Upotrebljava se termički obrađena, najčešće narezana na rezance. Vrlo se često poslužuje s mliječnim proizvodima (kiselim vrhnjem, jogurtom, mliječnim umakom i sl.). U nas postoji običaj da se riba i kiseli kao kupus pa se iskorištava u zimskim mjesecima. Može se upotrijebiti i kao ukras, tako da se nareže u oblike po volji, blanšira, a potom glazira.
Najbolja je repa u rujnu, listopadu i studenom, no može se upotrebljavati do svibnja. Dobra repa mora biti sočna, a ne tvrda i crvenkasta. Kiselu repu kuhajte u malo vode, a ako u njoj kuhate svinjetinu, onda je ne solite. Ako je prekisela, možete je prije kuhanja isprati vodom.
Korijen repe sadržava 91,5 % vode, 0,3 % bjelančevina, 0,24 % biljnih ulja i 3,8 % šećera. Kemijski sastav pokazuje zanimljiv sadržaj betakarotena (1,98 mg/100 g) i vitamina C (30 mg /100 g), što u oskudnoj prehrani nikako ne treba odbaciti.
Lišće repe odličan je izvor betakarotena (jedna šalica kuhanoga lišća repe sadrži više od 150 % dnevnih potreba toga biljnog oblika vitamina A).
Korijen repe ne sadržava betakaroten, a ima tek pola količine vitamina C u odnosu na lišće. Ono što joj nedostaje u vitaminima nadoknađuje u vlaknima (pola šalice kuhanoga korijena repe ima gotovo 5 g vlakana).
Betakaroten može pomoći u prevenciji mnogih vrsta raka i bolesti srčanih arterija. Vitamin C kao antioksidans ima slično djelovanje, a pomaže tijelu i u prevladavanju infekcija. Vlakna iz korijena pomažu održavanju uredne probave te samim tim sprječavanju raka debelog crijeva i rektuma.
Upotrebljava se termički obrađena, najčešće narezana na rezance. Vrlo se često poslužuje s mliječnim proizvodima (kiselim vrhnjem, jogurtom, mliječnim umakom i sl.). U nas postoji običaj da se riba i kiseli kao kupus pa se iskorištava u zimskim mjesecima. Može se upotrijebiti i kao ukras, tako da se nareže u oblike po volji, blanšira, a potom glazira.
Najbolja je repa u rujnu, listopadu i studenom, no može se upotrebljavati do svibnja. Dobra repa mora biti sočna, a ne tvrda i crvenkasta. Kiselu repu kuhajte u malo vode, a ako u njoj kuhate svinjetinu, onda je ne solite. Ako je prekisela, možete je prije kuhanja isprati vodom.
